Bol

Patrick Wall i Ronald Melzack ,svjetski poznati stručnjaci na području  ljudske anatomije i psihologije tvrde:“Zaprepašćujuća je nepotrebnost boli koja terorizira ljude cijeloga svijeta i osiromašuje njihovu kvalitetu života. Oslobađanje od boli osnovno je pravo svakog čovjeka i ono je ograničeno samo našim(ne)znanjem...“

Tu se govori o opijatima s produljenim djelovanjem koji uz liječenje osnovne bolesti imaju zadatak liječiti i bol.

U našem svijetu u kojem se zdravlje uzdiže na razinu božanstva(poput zlatnog teleta),a tjelesna ljepota postaje životna preokupacija, nema mjesta za stvarnost. Ta vrsta stvarnosti koja poput CT-aparata dubinski „snima“naše stanje, daleko od naše idealizirane „sebeslike“,nije dobrodošla.

Površnost koja snažno obilježava naše vrijeme stvorena od komadića plastičnih sintagmi i paradigmi(poput prave plastike razgrađuje se nepodnošljivo dugo ili gotovo nikako!) vrlo lako prihvaća još jednu u nizu kao što je već navedena:“bol osiromašuje kvalitetu života“ .

Prilično je logično da u čovjeku postoji nesvjesna želja tako živjeti da nikad ne budemo bolesni, To je želja svih uključujući i umjetnike, pa ipak u povijesti se znalo dogoditi vrlo često da je upravo bolest bila poticajem mnogim umjetničkim genijima u stvaranju njihovih ponajboljih remek-djela.I upravo su takva djela u pravilu najintrigantnija jer idu „dublje“,ili bolje reći- umjetnici više ne kalkuliraju ni jednim djelićem svoga bića jer konačno, nemaju više što izgubiti.

Jedan od takvih umjetnika bio je i Francisco Goya.

U njegovoj umjetnosti (a nakon što ga je nepoznata bolest pogodila od koje je oglušio još i više!) teme ne izviru iz javne sfere, već iz prostora doživljaja, iz sna. Vizije koje on prikazuje nisu nekakve alegorije ili metafore koje bi se dešifrirale. To su demoni u ljudskom obliku koje on prikazuje s krajnjom okrutnošću; to je čovjek koji više nije slika Božja, već raščovječeno biće.U „tišini“koja ga je okruživala s unutarnjim „glasovima“koji su ga opsjedali Goya je ipak izbjegao ludilo. Unatoč nepovoljnim uvjetima uspio je sačuvati sliku čovjeka uspio je „kontrolirati“ svoje demone i dovesti trku do kraja-poput atletičara na svjetskoj sceni .Promatrajući te umjetnike(ne zaboravimo niti V. van Gogha ili L.van Beethovena kad već govorimo o toj temi)čovjek bi lako mogao zaključiti kako je bol ili bolest ipak osobna stvar, stvar privatne ,a ne javne prirode. S. Kierkegaard je(govoreći o suvremenim tendencijama) lijepo dijagnosticirao taj problem:“Opće želi biti sve, ne želi ništa iznad sebe, a pod sobom želi imati sve pojedince i prosuđivati svakog pojedinca koji mu se podvrgava.“

Očigledno je da ipak sve ima svoju svrhu pa tako i bol koja čovjeka budi iz svih mogućih simulakruma  ,prošlih i sadašnjih.

Mnoštvo pjesama, romana, skladbi, kipova, slika, fotografija i filmova koje je nastalo kao rezultat boli ,pa i bolesti, bilo bi osuđeno na propast poslušaju li se neke „dobre namjere“,stoga je ipak u ovom trenutku “osiromašena kvaliteta života“ (prevedeno: nemogućnost samostalnog odlaska u omiljenu robnu kuću u kojoj je sezonska rasprodaja) naprosto uobičajena kolateralna žrtva.

F.Goya:Spavanje razuma rađa čudovišta,1797.