LI(EA)VE

S ljudima koji se preobražavaju iz mržnje prema samima sebi ili iz vlastitog nezadovoljstva, nemoguće je živjeti.(Anthony de Mello)

Kada je Paul Gauguin krenuo u potragu za iskonskim čovjekom/divljakom ,prvo u Bretagnu, pa kasnije još i dalje na otoke Oceanije ,činjenica je da se  sve to događalo između njegove 35. i 55.godine života. I upravo je to ono razdoblje u životu muškarca koje se definira krizom srednje životne dobi ,a koje je bilo zahvatilo umjetnika koji se nije htio pomiriti s postojećom situacijom želeći se utopiti u Prirodu. Tu svoju želju za prožetošću animalnom snagom prirode okarakterizirao je –iskupljenjem vlastitog postojanja.

Paul Gauguin: Blizu mora,1892.

1.Bijeg u egzaltiraniju sredinu

Čovjek može na tri načina bježati od krize srednje životne dobi, reći će neki psiholozi. Bježanje se događa u  svim slojevima društva neovisno o zanimanju ili materijalnom statusu. Usporedimo na primjer jednog umjetnika i jednog redovnika(uz svesrdnu pomoć parafraziranja!*)  Prvi način je u tome da odbija baciti pogled u svoju nutrinu. Ne želi se suočiti s nemirom u vlastitu srcu nego taj nemir prebacuje na vanjski svijet te pun nestrpljvosti želi sve ispravljati, bilo kod drugih pojedinaca ili u strukturama i ustanovama(samostanima/polju umjetničkog djelovanja) čovjek odvraća pogled od dna svoje duše, pokušava postaviti naglavce cijeli samostan/polje umjetničkog djelovanja, želi pobjeći u Trier/Berlin, New York, Kassel ili Bog zna kamo, te zbog svoje prema van usmjerene djelatnosti ne prihvaća svjedočanstvo Duha koji je u njemu. Jer ne želi reformirati sebe, htio bi reformirati samostan/polje umjetničkog djelovanja. Nutarnje nezadovoljstvo usmjeruje prema van, s vanjskim reformama zagrađuje pristup prema dnu vlastite duše. Toliko je obuzet promjenama i ispravljanjima svega što je izvan njega da uopće ne primjećuje kako njegov nutarnji život ne ide ukorak s reformama koje poduzima. Bitka prema van onemogućuje mu toliko potrebnu borbu sa samim sobom. Jedan drugi vid bijega sastoji se u grčevitom hvatanju za vanjsku religioznu/umjetničku djelatnost. U tom slučaju, čovjek ne prebacuje više sve na druge, na okolinu, nego ostaje kod samoga sebe. Ali, drži se svoje vlastite vanjštine, od nutarnjeg razračunavanja bježi u vanjsku djelatnost, u religiozni/umjetnički aktivizam. Umjesto da osluškuje nutrinu i pazi na skrivene staze nutrine, on radije ostaje na širokom putu, na putu većine.

Mnogi se ponašaju sasvim obrnuto, zanosno se daju na pobožne vježbe /umjetničke aktivnosti te čine kao čovjek koji bi trebao krenuti put Rima/Osijeka, dakle u smjeru planina, a krenuo nizbrdo prema Nizozemskoj/Zagrebu(naravno metaforički!): što ide dalje, to se više udaljuje od pravog puta. Kad se takvi opet povrate, toliko su stari i tako ih boli glava da se, poput vitezova zaljubljanih u svoje jurišanje, ne mogu uspokojiti.
Treća vrsta bijega jest da se nutarnji nemir prenosi na vanjski svijet, da se pokušavaju pronalaziti uvijek nova životna usmjerenja. Gonjen nutarnjim nespokojem, čovjek se daje sad na jednu, sad na drugu vanjsku pobožnost/umjetnički izraz.
Kad osjete nutarnji poziv, odmah kreću u neku drugu zemlju ili drugi grad. Nije li im to moguće, počinju barem – dakako, samo izvana – jedan drugi način života. Sad se zanose siromaštvom, sad bi htjeli samoću, zatim opet u neki drugi samostan/MSU . I ovi, dakle, očekuju da promjene vanjskog načina života riješe nutarnju krizu. Preživjelo bacaju preko plota i traže novo. Ovo Taulerovo iskustvo potvrđuje se i danas kod nekih ljudi koji neprestance uvode nove načine meditiranja/umjetničkog djelovanja. Oduševljeno proglašuju najboljim sad jedan, sad drugi način. Ali, čim prvo oduševljenje splasne, prelaze na drugi zanos, koji je opet baš ono pravo. I, budući da ni u čemu ne mogu ustrajati, ne stižu nikada do svoga vlastitog temelja. Ne suočavaju se s vlastitim nemirom, ne mogu ga izdržati, ne slušaju što kaže Bog/Unutarnjost, koji/a ih upravo preko tjeskobe želi dovesti do teško pristupačne nutrine. Umjesto da promijene sebe, htjeli bi silom promijeniti svijet oko sebe Ova tjeskoba natjerala je neke prema Aachenu/Zagrebu, neke prema Rimu/Osijeku, neke pak u stroge redovničke zajednice/ minimalizam. I što su dalje žurili, to su manje nalazili. Neki se opet zabavljaju sanjarenjem vlastitog razuma/konceptualnom umjetnošću. Ne želeći se suočiti s tjeskobom, maštaju o visinama, a praćakaju se ispruženi na zemlji.
Reakcija bijega sasvim je razumljiva. Jer, malobrojni su oni koji znaju za pozitivnu ulogu ove krize srednje životne dobi. Većina gubi sigurnost i reagira na svoj način, obično stupnjevito. Svaki stupanj ima svoju ulogu. Vrijeme srednje životne dobi odlučujuća je stepenica na putu prema Bogu / prema ostvarenju svoje vlastite osobnosti. Bolna je to stepenica, koju bi mnogi najradije preskočili te na njezinu blizinu odgovaraju samoobranom i bijegom.

Aktivnost bez predaha, značajka mnogih u ovoj životnoj dobi, često je zapravo nesvjesni bijeg od nutarnje krize. Mnogi ne nalaze nikakav drugi način reagiranja zato što su prepušteni sami sebi. Zbog toga bi nam bile prijeko potrebne duhovno iskusne osobe, koje bi ljudima u krizi pomagale i pratile ih na putu do ljudske i duhovne zrelosti.

*Srednja životna dob, Grün ,A.

2.Bijeg od civilizacije u prirodu

Neki su filozofi točno uočili da bi se povezanost prirode i kulture(čovjeka) mogla prekinuti razvojem strojeva. Sposobnost da se prirodu svladava i kontrolira dovodi do obožavanja tehnike. P.Gauguin u prirodi kao autoritetu je tražio svoju (samo)potvrdu. Neki umjetnici danas primjerice u GMO proizvodima(čitaj-tehnici!)traže autoritete, a ne više u prirodi samoj, koji su ipak tek  rezultat genijalnih cerebralnih misaonih konstrukcija čovjeka i ništa više. Tada to postaje nešto što ne obvezuje sve i svakoga budući da je većina ljudi ograničenih  misaonih kapaciteta što zbog materijalnih mogućnosti što zbog prirodne uvjetovanosti .(Sunce grije i nobelovce i nepismene kao što to na drugoj strani mnoge genijalne ideje upravo ne čine.)Kako su umjetnici ipak intuitivna, ali i instinktivna bića umjetnost kao produžetak tehnike, nekog novog oblika konstruktivizma nema budućnost. U svom poznatom djelu Rođenje tragedije  F.Nietzsche će tako vedar sklad, red, mjeru nazvati apolonijskom ljepotom koja nije ništa drugo doli iluzija  kojom se priroda služi radi postignuća svojih nakana, te će koristeći se dionizijskom ljepotom neprestance veličati neprestanu mijenu pojava koja kod Nietzschea  postaje samoj sebi svrhom. No, neki će kršćanski filozofi reći da ta neprestana mijena ima svoj početak i kraj tj. odlikuje se prožetošću razvoja svijesti i savjesti u liku Krista protežnošću od Velikog praska do Smrti, iako našem umu nikad spoznatljivom . Stoga se Bijeg transformira u Povratak budući da je čovjek već pobjegao ,a to bi se onda naravno pretvorilo u eksponencijalno bježanje . Težnja je,dakle - ne biti Priroda, nego biti Krist koji je međusobno  pomirio Apolona i Dionizija  i priču priveo kraju.

3.Bijeg u smrt-samoubojstvo

Smrt definitivno ne može biti mjesto bijega. Dakle, nije nam rečeno da se ubijemo, nego umremo sebi. Nanošenje boli samome sebi bilo bi samoporažavajuće .Nikad nismo tako puni sebe kao kada trpimo bol. U depresiji ,patnji ,boli itekako osjećamo sebe. Prema tome lažne su tehnike poricanja sebe nanošenjem boli i umrtvljivanjem osjetila. Umiremo sebi kada shvatimo svoju pravu prirodu .Na Dalekom Istoku Boga se zamišlja kao plesača, a stvaranje kao ples. Kad izgubiš sebe odnosno kad shvatiš svoju pravu prirodu, onda shvatiš da si otplesan.(A.de Mello) U vlastitoj  smrti osoba sebe potpuno uzima u posjed, tako to postaje čin koji napušta rođenje, čuvajući rezultat življenja(K.Rahner).Stoga smrt kao rezime života ne može prihvatiti smrt kao eksces jer smrt je  posljednji čovjekov čin koji objedinjuje sva pojedinačna djela slobode tijekom njegova života.(isto).Time dolazimo do zaključka da jedno pojedinačno djelo ( primjerice samoubojstvo ) ne govori ništa  onome drugome ,a pogotovo ne  o drugome. Život, pa tako i umjetnost nam savjetuju da smo ipak upućeni jedni na druge.

Paul Gauguin je u jednom trenutku mislio da je sam sebi dovoljan i vjerojatno nije shvatio da je za početak bilo  nužno leave (otići) iz stanja nevinosti,biti izbačen iz raja te shvatiti "sebe".Shvatiti "sebe" značilo je pak ,a znači i dalje-  da je "ljudsko biće" koncept,a da su ljudi jedinstveni.Tek tada se vraćamo u raj da bi doista live(živjeli)i poput djece stvarnost promatrali s čuđenjem.Kako svaki početak nekog novog oblika zahtijeva odlazak starog da bi novo moglo živjeti , recimo-  LI(EA)VE!
No,ne treba se zavaravati ,  nismo mi ništa bolji od njega, pogotovo mi između 35. i 50.godine života. 

Zlatno tele u nastanku(Tihomir Matijević u radu)