Promatrajući „skulpture“ američkog umjetnika Richarda Serraa ,ne možemo se oteti osjećaju tjeskobe koje izazivaju te velike i prijeteće samostojeće čelične ploče. Većinu onih koji se i nađu u blizini istih to i neće posebno iznenaditi s obzirom na način na koji te gigantske ploče ostvaruju ravnotežu, nisu zavarene, niti spojene nekim drugim načinom(poput igraćih karata kojima se slaže kula)
Inače, navedena djela po kojima je R. Serra prepoznat u svijetu umjetnosti stilski pripadaju post-minimalizmu, stilu s kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća. Bit samog post-minimalizma je- proces u realnom vremenu i prostoru. Proces u ovom slučaju podrazumijeva obradu materijala(naglašena „sirovost“u obradi, prljavština koja je imanentna ovakvom tretiranju navedene legure) i transport do mjesta na kojem će se statična instalacija ostvariti.
Kako prostor na koji umjetnik računa već posjeduje određeno kulturno naslijeđe, odnosno, rekli bismo „genius loci“ ,ploče koje Serra postavlja, samom svojom prisutnošću, hladnoćom i gotovo odbojnošću, stvaraju osjećaj diskontinuiteta (u to vrijeme to je bio oblik protesta protiv rata u Vijetnamu)ili prekid s uvriježenom vizurom grada.(gradom kao „sretnim krajolikom“). Poput minimalista R. Serra uglavnom koristi anorganske materijale, posebice čelik. Zanemarimo li umjetnički aspekt ovih instalacija, teško je ne biti svjestan i korisnosti samog tog materijala(čelika, naravno!)u suvremenom svijetu, jer zasigurno da atribut suvremeni ne bi postojao bez upotrebe istog u kontekstu industrijskog ali i postindustrijskog doba kojem pripadamo.
U tom smislu i analogija s organskim svijetom i to svijetom gmazova ili još konkretnije -svijetom zmija nije u potpunosti nelogična. Zbog čega zmija? Usporedimo li navedena djela sa zmijama, uočit ćemo da su im je zajedničke neke „kvalitete“kao što su: odbojnost, osjećaj nelagode, određena doza strahopoštovanja, tišina, korisnost,“nevidljivost“ etc. U simboličkom smislu zmije su jedan od najvažnijih arhetipa ljudske duše, ona je neoblikovana prirodna snaga koja želi nadvladati duh/najdublji sloj ljudske psihe/“prima materia“/“neraščlanjeno iskonsko Nešto“(H. Keyserling).
U svim velikim djelima likovne umjetnosti postoji element uznemiravanja(diskontinuiteta) kojeg je na površinskoj razini zasigurno nemoguće otkriti. To „zatamnjenje“,taj prekid s kontinuitetom, ili „nemogućnost građenja sjenica“(Raffaelova „Transfiguracija“/16.st./ nam govori o istom) kako ga god sagledavali, uvijek je katalizator istinske preobrazbe.
Što se ne preobražava, okamenjuje se. Stoga, bilo da se radi o pokušaju djelovanja na kolektivnu svijest(prostorna instalacija/kao umjetnička namjera/ u nekom gradu ili mjestu) ili pak o osobnom doživljaju vlastite stvarnosti -bilo umjetnika bilo receptora(nazvat ćemo to ne-namjerom!)nešto je što nas upućuje na cjelovitost(tako suprotnu sadašnjoj pomirenosti s „fragmentarnošću bez razloga“ ).
Nema komentara:
Objavi komentar