Od sumraka do zore i obrnuto

Tandem Rodriguez-Tarantino u  filmskom svijetu prepoznatljivi po filmovima koji vrve nasiljem, crnim humorom i uobičajenim verbalnim „vratolomijama“su godine 1996.napravili film „Od sumraka do zore“koji odražava upravo sve već navedeno.

Radnja filma započinje u Texasu gdje su braća Gecko (Clooney i Tarantino) izvršila krvavu pljačku.pri bijegu uzimaju taoce-pastora i njegovo dvoje djece(Keitel, Liu i Lewis)da bi nesmetano prešli meksičku granicu i tamo se sastali s lokalnim mafijaškim bossom.

Najveći dio radnje ovog filma se odigrava u striptiz-baru u tipičnoj meksičkoj pustinji u koji uglavnom zalaze kamiondžije i motociklisti. Sam striptiz-bar je ustvari vampirsko leglo, tako da svi koji uđu u njega postaju potencijalnim  „izvorima hrane“tim čudovišnim (ne)bićima.

Naši glavni junaci će tako morati preživjeti (ili barem neki od njih) u borbi koja će trajati kako u naslovu filma i stoji -od sumraka do zore. Noć je teška, ali jutarnje svjetlo donosi spas.

Firenca. U glasovitoj crkvi San  Lorenzo u kapeli Medicejaca nalazi se Michelangelov grob Lorenza Medicija, jednog od najvažnijih likova iz te slavne aristokratske loze. Sam Lorenzo kojeg su inače zvali Veličanstveni bavio se pjesništvom i bio glavni  promicatelj renesansnih ideja tada u 15.stoljeću u svom gradu Firenci, a koje će se svakako kasnije u 16.stoljeću  proširiti i na druge tada europske veće gradove-pogotovo na sam grad Rim.

Kip pokojnika smješten je u centralnoj niši arhitektonsko-skulpturalne kompozicije dok je njemu s desna alegorijski lik sumraka ,a s lijeve, također alegorijski, lik zore. tvoreći tako piramidu sastavljenu od ljudskih likova(oblik kompozicije uobičajen u renesansnom razdoblju).Michelangelo je Lorenza prikazao u „mislećem“položaju želeći tako stvoriti dojam kako je slavni plemić svoj javni ali i  unutarnji život(simbolički zora naravno predstavlja početak, mladost dok sumrak aludira na dovršenje životnog puta)promišljeno iskoristio, svjestan vlastite prolaznosti i kratkotrajnosti u „moru“vremena bez početka i kraja.“Kompozicija je napeta ravnoteža između otvaranja i zatvaranja što osjećamo u svakoj pojedinoj skulpturi(različite faze obrade kamena –od ispolirane „dovršenosti“do grubo odstranjenog kamena ) i njihovim međusobnim odnosima.“( J.Damjanov)

To pretapanje glatkih ,“dovršenih“(zatvaranje) i grubih lapidarno obrađenih površina(otvaranje) prava je metafora percepcije koja ne dopušta fiksaciju predodžbe, a opet se na nekoj široj razini ucjelovljuje(tri prikazana lika u ovom slučaju)pa makar i u napetosti.

Ono što je najinteresantnije u Tarantinovom scenariju je upravo spajanje karaktera  filmskih likova s odabranim mjestima i objekatima unutar same priče. Možemo si svakako postaviti pitanje u vezi s alegorijskim u samom filmu. Istina je da sama pojava Quentina Tarantina kao  i njegovo javno izjašnjavanje općenito o  filmovima ne daje za naslutiti da je npr.“pustinju“odabrao kao mjesto pročišćenja ili pak (su)mračni prostor bara ispunjen vampirima prostorom „unutarnjeg zla“ koje biva nadvladano i pobijeđeno Smislom(jutro je početak novog dana).Ako je pak i slučajno, možda je to znak da je ono što nazivamo „kolektivnim nesvjesnim“itekako u igri, a možda je to tek puki postmodernistički eklekticizam kojem je autor inače sklon.

U svakom slučaju dokaz je to da je postavljanje vječitih pitanja u povijesti ponekad bilo na vrlo visokoj  estetskoj razini(kao kod Michelangela),a ponekad i nije(kao kod Tarantina).Što u takvom slučaju? Odgovor možemo samo naslućivati pa ću zato parafrazirati samog Michelangela:“Postavljaj pitanja mladiću, postavljaj pitanja!“( pa makar i nehotice!)

Michelangelo Buonarotti:Grobnica Lorenza Medici,1492.-1518.