Izraz

„Izraz nije pitanje  strasti koja bi bila vidljiva na licu ili bi se mogla primijetiti u nekom snažnom pokretu. On je utkan u cjelovitost moje slike: položaj u kojem su likovi, prazan prostor oko njih, proporcije-sve to utječe na izraz“-rekao je jednom davno ,na početku 20.st. veliki francuski slikar Henri Matisse .

Tautologija ,ta vjerna pratiteljica umjetnosti omogućuje da se i danas o rečenom ponovo govori.........

Izraz nije umjetnikova namjera, isto tako  nije niti epizodnog karaktera, tj. svojevrsni „impetus“; a nije niti realizirana angažiranost(to je pak još najmanje!)

S. Kierkegaard će reći za pjesnika( a to vrijedi i za bilo kojeg umjetnika) da dotični može vjerovati u uzvišenost najviše sat-dva, ali da bi ona postala nešto svakodnevno-vrlo teško.

Taj zahtjev koji nije nimalo lagan traži od nas da svoj život ne promatramo kao protok vremena u kojem za nas osobno postoje svijetli trenutci(njih vrijedi zapamtiti ) i oni manje svijetli (njih bi trebalo zaboraviti).Upravo suprotno! Vrijeme proteklo između pojedinih događaja je ono što su grčki kršćani prvih stoljeća zvali- „dynamis“(trajno prisustvo osjećaja prihavaćenosti)to je ono što ljudski život čini povezanim, smislenim i ucjelovljenim. Poslužit ću se analogijom i matisseovskim načinom slikanja te reći-to je onaj prazan prostor oko likova koji same likove povezuje na način koji ih podvrgava cjelovitosti, stoga i sam „gubitak“ proporcija, šahovskim rječnikom rečeno je žrtvovanje pijuna, a sve da bi se dobila igra.

Promatrajući umjetnost, život u tom svjetlu, u svjetlu velikog Francuza ne možemo se oteti dojmu kako se neki današnji svjetski etablirani umjetnici uporno trude kako što glasnije, što napadnije ili što pesimističkije izraziti svoja neslaganja s establishmentom(političkim, kulturnim – interesantno, ali tek na razini igrokaza ili „stiliziranog neslaganja“) pretvarajući sebe i svoj život u  likove „uzorke“(s tapeta)koji su inače bili vrlo čest motiv upravo Matisseovih slika,ali s tom razlikom što se ovdje sada radi o obrnutom procesu. Kod Matissea ti su likovi bili namjerno odricanje samog sebe da bi se došlo do umjetničke tj. vlastite„istine“ dok kod mnoštva današnjih „kritičara“ vrlo intezivno naglašavanje umjetničkih „obrazaca“ ili šablona proglašujući to osobnim stavom ili izrazom ,vrlo često nije ništa drugo nego dopuštanje svijesti da jednostavno bude funkcionalna i na kraju i poopćena tj. da bude dio cjeline koja je poput samo jedne dimenzije  kozmosa, i to anorganske -hladna, velika,  neljudska i neosobna. A to se prepozna.

  H.Matisse:Harmonija u crvenom,1908.