Američka gotika

Američka gotika“ je slika iz 1930.godine,a naslikao ju je  američki slikar Grant Wood. Upravo ta slika koja je u Americi odavno postala zaštitnim znakom i to više slučajno bez nekakve posebne namjere i strategije(valjda je to uvijek tako)danas ponovo postaje aktualna, čak bi se moglo reći kako postaje jedna nova paradigma. Naravno, to će postati budemo li ju gledali  iz jedne drugačije perspektive. Po čemu bi to dotična slika trebala postati svojevrsnim uzorkom, jasno ćemo uočiti pogledamo li današnji „svijet umjetnosti“,da ne kažem umjetnost samu.(To dvoje treba jasno razdvojiti u svakoj prilici.)

No, vratimo se slici „Američka gotika“! U prednjem planu nalaze dvije osobe-muškarac i žena. Izgledom, reklo bi se američki Srednji Zapad. Lica odaju strogost, ukočenost, odsustvo bilo kakve želje za promjenom, pa čak se nazire i svojevrsna podčinjenost koja se može naslutiti u odnosu između dva prikazana lika. S lijeve strane je naslikan lik djevojke sa svojim „kiselim“ izrazom lica uperenog u strogog oca koji se nalazi pored djevojke držeći vile u desnoj ruci. Iza njih se može uočiti zabat kuće s gotičkim prozorom po čemu je slika vjerojatno i dobila ime.

Sad se opet možemo vratiti na početak i postaviti pitanje:“Po čemu je ta slika u ovom moru vizualnih  prezentacija svih vrsta „postala“  temom ovog teksta?“

Postala je zahvaljujući nečemu što nam je znano pod terminom- stilska figura, odnosno da budem precizniji, zahvaljujući jednoj, znanoj kao –personifikacija.

Naime, svima je poznato kako je religija odavno izgubila ulogu u umjetnosti koju je imala kroz tisućljeća-ulogu  roditeljstva ili skrbništva ,upućivanja na važne životne etape i naposljetku, ulogu neiscrpnog vrela iz kojeg su se „okrijepili“ mnogi umjetnici.

Sad je lik dobrog oca nestao, pojavio se novi „otac“.No, za razliku od nekadašnjeg, ovaj kao da ne pokazuje nikakve nježnosti, kao da uopće nema niti vremena da bi se posvetio svojoj „djeci“.

Kad već spomenusmo personifikaciju: lik „oca“-znanost, tehnologija; lik djeteta(ili kćeri u navedenom primjeru) –umjetnost.

Uistinu se može ako malo pratite suvremenu svjetsku scenu nazrijeti kako doista mnogi umjetnici (češće nesvjesno!)traže i u znanosti i pronalaze dominantnog oca koji ih ne uzima ozbiljno i gotovo ničim ne mogu ozbiljnije privući njegovu pozornost. Čini se kako su se poneki „sljedbenici“toliko navezali na svoje „science gurue“(inače bit gurua je bezuvjetna poslušnost njihovih sljedbenika) da uz pomoć floskula(vrlo česta je- „raznolikosti multikulturnog svijeta“),jednostavnim činom verbalne potrošnje rečeničkih konstrukcija dolaze do željenih „struktura“,pa čak i „ljubavi“koja je sad možda samo jedna biokibernetska struktura ili tko zna što.

Neki teoretičari će te sljedbenike nazvati „djecom akcije“,a ne kontemplacije što je postao temeljni problem („zavirivanje“ u vlastitu nutrinu više odavno nije početak djelovanja, dok se znanstveni dosezi ili primjerice sociološka istraživanja pobožanstvljuju)

Ipak, na kraju, ostaje za nadati se, kako atmosfera „dodvoravanja“  niti u našem vremenu neće  preuzeti  atribute „herojske borbe“ kao svoje vlastite.

Grant Wood:Američka gotika 1930.