Čelik, , para, smog ,buka, revolucije i slamovi . Nije potrebno biti kviz-maher da bi se od prve pogodil0 da je riječ o asocijacijama koje upućuju na devetnaesto stoljeće.
Na samom početku tog devetnaestog stoljeća neki će se romantičarski slikari poput Eugenea Delacroixa oduševiti Bliskim istokom toga doba. Neotkriveni prostori, zavodljivi i nasilni. Čežnja za animalnom životnošću koja je u Europi odavno nestala, stapala se s mediteranskim svjetlom prepunim žarkih i kristalno jasnih boja . Kasnije će ta očaranost svjetlom (bojama!)sjeverne Afrike na početku 20.stoljeća doživotno zarobiti i majstore kista kakvi su bili H. Matisse i P. Klee, što ću uvelike odrediti njihov slikarski razvoj-sklonost ka jednostavnom, čistom i plošnom .
Bilo kako bilo, svim tim avanturistima otvorilo se nešto do čega u Europi više nisu mogli doprijeti. Tako će s velikim poštovanjem veliki Matisse upijati boje i oblike Orijenta kroz karakteristične ukrase interijera, raskošne zidne tapiserije, podne sagove te uz pomoć istih izraziti svoju unutarnju viziju –punu životne radosti. Tada je to bilo tako.
Početkom dvadeset i prvog stoljeća mladi njemački slikar Daniel Richter naslikao je sliku koju je nazvao “Tarifa“.Na toj, možda njegovoj ponajboljoj slici je naslikao izbjeglice u olujnom moru .Naravno, radi se o izbjeglicama iz Afrike, u svom očajanju spremnim riskirati i vlastite živote, a sve ne bi li se dokopali Obećane zemlje(Zapadne Europe) i tako započeli novi život. Danas se ta tema ponovo aktualizirala s novim valom izbjeglica iz Tunisa i Libije.
Fotografije jadnih i iscrpljenih ljudi natrpanih u gumene ili drvene čamce obilaze svijet i na neki način tu Richterovu sliku naslikanu prije točno deset godina ponovo čine itekako aktualnom. Prednost te slike u odnosu na navedene fotografije, je u slikarevom inzistiranju na ravnopravnosti slikarskog čina i očigledno angažirane poruke. Dakle, organička forma koju sačinjava skupina likova ispunjena je titrajućim intenzivno obojenim usitnjenim plohama koje u gledatelju izazivaju napetu atmosferu ,a same likove pretvara u neku vrstu sablasti čiji vrisak svoju prisutnost ostvaruje kroz eksploziju žarkih boja.
Kontrastnost je pojačana ekspresivnom crnom površinom naslikanog mora koja okružuje natiskanu skupinu ljudi u narančastom gumenom čamcu.
Kamo idu u toj mrkloj noći okruženi tim tamnim i opasnim vodenim crnilom. Nose li to oni svoje boje Europi kao kakav zalog ,kao nešto što im je od vrijednosti preostalo, to svoje svjetlo, a po koje je ta ista Europa nekad k njima dolazila? Ili je to pak unutarnja svjetlost koju mogu dijeliti tek međusobno koja izvan njih i ne postoji.
Sudeći po izjavama nekih zapadno europskih političara lako se može doći do zaključka da je taj nekad mediteranski raj prestao biti ono nedokučivo, prirodno i nepoznato nešto, postajući novo mjesto za čelik, paru, smog, buku, revolucije i slamove. Ono od čega su nekadašnji Europljani bježali ,današnjim je postao uvjet dolaska.
Daniel Richter: Tarifa,2001.
Nema komentara:
Objavi komentar