Non- turbulentus

Nevidljiva ali itekako prisutna  androginost  kao oblik svojevrsnog pritiska na našu svakodnevicu, novina je koja se odnedavno nalazi na popisu nesimpatičnih pojava u svijetu kojeg smo dijelom, na ovaj ili onaj način. Pri tom ne mislim samo na doslovno izlaganje bespolnosti na nekakvim modnim pistama i u modnim časopisima, nego više kao sliku gubitka orijentacije općenito u svijetu ali i u samom čovjeku.   Ta  neodređenost i nejasnoća stvorile su tip čovjeka kojeg bi mogli nazvati-turbulentus . Turbulentus  označava čovjeka koji se ne može smiriti jer ga stalno određuje buka njegovih vlastitih misli i jer ga njegove vlastite emocije bacaju amo tamo, kako bi ustvrdio A. Grün. Nadalje, on  tvrdi da takav čovjek šireći oko sebe vlastiti nemir, stvara nemir koji ne pokreće ništa nego štoviše stvara „emocionalnu kašu“.

Time , težnja za pronalaskom vlastitog identiteta(temeljni problem suvremenog čovjeka) kao da zadobiva novu dimenziju.

U  svojim recentnim likovnim ostvarenjima, mladi umjetnik Domagoj Sušac kao da postavlja pitanje o identitetu muškaraca, koji se može shvatiti i kao ravnoteža između borbenosti i nježnosti.

U djelu „Mononomenklatura“ prikazana su dva plava, plošno naslikana lika :muškarac s balonima i dječak. Monotona siva pozadina s ujednačeno raspoređenom industrijski otiskanom  riječi -Männer nas podsjeća na foto tapete kakve su bile popularne ranih osamdesetih. Defininicija naslova(Mononomenklatura) bi bila: jedno dogovoreno šifrirano obilježje da bi se izbjegli nesporazumi. Dakle, na koji način uvezati to sve u cjelinu ?

Plava boja plošnih likova na slici izaziva sjećanja na Yvesa Kleina(iako to nije glasovita IKB!) ,no ne po umjetnikovom postupku(antropometrije) nego prije po svijesti o potrebi ostavljanja otiska upravo plavog ljudskog lika, bilo da se radi o doslovnom otisku tijela , naslikanom ili tek o računalnom printu istog. Možemo govoriti o simbolici plave: njenoj nematerijalnosti; čistoći ili kako su stari Egipćani vjerovali –njenoj istinitosti. Skupina balona iznad glave odraslog  muškarca(simbol lakog ostvarenja, prolaznog i bezrazložnog koje uskoro ne ostavlja nikakav trag) prava je metafora današnjeg suvremenog muškarca čime te arhetipske slike muških uzora (čarobnjak, vođa, ratnik, kralj, ljubavnik ,mučenik, klaun ,divljak ili mudrac) više ne postoje kao moguća stvarnost nego „popartističkim“činom ponavljanja riječi  Männer- umjetnikova sarkastično naglašena  prisutnost „muškog“elementa u svijetu koji ga okružuje. Takva prisutnost stvara lažnu sliku  premoći tog istog „muškog“ elementa koja je danas gotovo postala mit ili možda je bolje postaviti pitanje(što Sušac kao pravi suvremenik i čini) kako pomoći dječaku(plavom!)da pronađe autentičnu muškost bez da ispadne mačo muškarac ili da se pretvori u mekušca.(Na razini umjetničkog bića to otprilike znači: kako se danas baviti umjetnošću ,a da se ne podredi „strujanjima današnjih umjetničkih tendencija ili tvdoglavo ne ponavlja radnja kojom se isključujem iz aktualnosti izdvajajući se tako iz „Tijela“ Svijeta.

Simptomatično je i to što Sušac u nekim svojim slikama koristi prikaze  megafona ,činom akumulacije ili zrcalne kompozicije čime već navedenu tvrdnju o buci vlastitih misli i emocija koje nastoji uobličiti te dati im oblik dodatno potvrđuje. Megafoni kao sredstva proglasa ili „angažmana“ postaju svojevrsni redimejdovi  u zrakopraznom prostoru čiji su dio postali bez značajnije namjere. Osjeća li se to umjetnik  zatočen u svojim „slijepim ulicama“?(Znak MP 4)

Upotrijebivši grčki križ u sjajno izvedenom triptihu Domagoj Sušac se pokazao dostojnim nasljednikom ,neodadaista Jaspera Johnsa jer je uspio u promatraču stvoriti istinsku napetost. Naime, križ kao osnova svih simbola orijentacije na različitim razinama čovjekove egzistencije se stopio s prometnim znakom koji govori o nemogućnosti prolaza(slijepa ulica)koju umjetnik očigledno ne priznaje, ne miri se s njom.