Još jednom

Bilo je to negdje početkom devedesetih, kada je u stanu mog oca( sada već četrdeset godina na privremenom radu u inozemstvu!)u Rotterdamu u Nizozemskoj (na žalost igrom nesretnog  slučaja) pokojni Branko Bilan ovako usporedio Hrvate i Nizozemce:“Kad Nizozemac pita Nizozemca da mu ovaj pomogne, ovaj će mu odmah odgovoriti i reći može li mu ili ne može pomoći. I tu je priči kraj. Kad Hrvat pita Hrvata da mu ovaj pomogne, najvjerojatnije će dobiti  potvrdan odgovor. No, ovaj koji je pitao neće na tome stati, pa će ga upitati još koji put jer konačno ne bi ga zvao da ga ne treba. Ovaj  koji je pitan će mu opet dati potvrdan odgovor i tako nekoliko puta sve dok ga ne isprati iz kuće.

Očigledno je da je povijest pokazala da Hrvatima treba ponavljati(nepovjerenje!?) i neke stvari ukazivati više puta.

Lovro  Artuković  je hrvatski slikar srednje generacije za kojeg neki u Hrvatskoj kažu - „svojevrsni super-star hrvatske suvremene likovne scene.

Mimezis ili slikanje po promatranju ono je što se stilski povezuje s ovim slikarom i gotovo poput nekog nizozemskog baroknog slikarskog virtuoza kao da vara naše oko dok gledamo predmete koje slika ,čak pomišljamo da ih možemo i taktilno osjetiti.

Slika „Sofa“iz 2008.godine jedan je takav primjer. Jelena Pašić će za Lovru reći da on ne pokušava fascinirati promatrača uvjerljivošću reprezentacije oblika poznatih iz stvarnog svijeta nego upravo suprotno-on želi iskazati da se radi o autonomnom prostoru slike nastalom zbrojem „skupine obojanih ploha“.Doista, ako se kod Lovre nešto može uočiti onda je to upravo vidljivost poteza kistom, vidljivost slikarskog „traga“.

Citirat ću navedenog umjetnika:“Slika je jednostavan ,najčešće četverokutan predmet koji zauzima određen prostor u stvarnom svijetu. No ono što je naslikano na njegovoj površini ulaz je u prostor koji postoji paralelno sa stvarnim, u prostor koji je izgrađen našim htijenjem da stvorimo vlastiti svijet unatoč stvarnome. Sve materijalne vrijednosti i duhovna značenja što ih za nas ima taj  jednostavni predmet  postoje samo u našem paralelnom, umjetnom prostoru.“

Isto tako znajući da je Lovri Artukoviću itekako poznata slika belgijskog nadrealističkog maga Renea Magrittea- Ceci  n'est pas une pipe(Ovo nije lula) iz 1928.godine pitam se što je umjetnik naumio ovim svojevrsnim ponavljanjem Magritteove strategije. Poznato je da je R. Magritte odavno  svojim djelom  postavio pitanje o stvarnoj  prirodi slike, tj. da je slika na početku i na kraju  tek trodimenzionalni predmet na kojem se uravnotežuju obojane plohe, a tek onda imago, tj. prikaz nekoga ili nečega.

Lovro  Artuković  tu činjenicu, dakle još jednom ponavlja, u stvari u zadnje vrijeme samo to i ponavlja.(možda doista Hrvatima na to treba uvijek iznova ukazivati!?)  Pitanje koje se sad može postaviti je: radi li on to doista iz želje da osvijesti gledateljev pogled, svjestan da većina publike koja konzumira likovna djela unatoč stoljetnoj prisutnosti eksplicitne apstrakcije,  i dalje ne može „ući u taj prostor“bez prepunjene prtljage poznatim stvarima, a možda je jednostavno zaključio da je to jedini put  kojim se slikar može približiti današnjem već odavno postvarenom  gledatelju.

Ravnoteža između čistog slikarskog na jednoj i mimetičkog na drugoj strani odavno je prisutna kod velikih majstora, pa tako i kod Lovre koji je naprosto odabrao stvari našeg vremena, dok je sve ostalo  isto.

Dakle, tko god želi živjeti od slikarstva mora biti svjestan tih činjenica. Nemojmo se zavaravati.

Lovro Artuković: Sofa,2008.